Kad kažeš "ja to napravim lijevom rukom" to figurativno znači kao da si to napravio za čas, bez truda i muke, ono lak posao. E kod mene to nije tako. Doslovno sve radim lijevom rukom jer desnom ništa ne mogu. Odmah počinje bolit. Lijeva je ok. I sad se učim da sve radim lijevom rukom. Kad idem u dućan, vrećice nosim na lijevom ramenu lijevom rukom. Kad bilo što radim to radim kao pravi lijevak. Sve dakle nosim u lijevoj i sve počinjem lijevom. Desna mi služi samo kao ukras. Jučer sam išla u dućan. U desnoj sam (zeznula sam se i zaboravila) nosila vrećicu sa novčanikom (ni torbu više ne mogu nosit na desnom ramenu, pa se pomažem plastičnim vrećicama, svijete izgledam s tim vrećicama ko hodajuća reklama - il su konzum , il su dm..) i ključevima i kad sam došla u dućan morala sam sjest jerbo me bolilo. Sjela sam na stolac i dođe čovjek "jel vam zlo? da vam donesem vode sa šećerom?" (lijepo od njega). Odgovorim "nije mi zlo, samo me malo boli pa se moram umiriti na minutu, hvala vam na brizi". I sjedim tako na anatomskom uredskom stolcu, izazivam pažnju o svijete, a sve zbog toga što ni novčanik ne mogu nosit u desnoj. Pa ti reci. Kad sam se vraćala imala sam dvije pune vrećice. Mislim akcije su bile!!!, bio bi grijeh da nisam ništa kupila. I onda sam te dvije vrećice nosila na lijevom ramenu, ko putujuća reklama. Inače prošao je tjedan u Javnoj ustanovi koji je bio jako jako težak. Teški su tjedni oni kada se svi obrecavaju. Ti ko pacijent nemaš baš nikakva prava i služiš tamo da bi drugi izbacivali svoje frustracije po tebi. A ovaj tjedan ih je bome bilo. Frustracija mislim. Tuđih mislim. Pa sam ja pokupila podosta . Već sam jako umorna od te borbe za svoje pravo na dostojanstvo i dignitet, pa sam ovaj tjedan šutjela. Nisam odgovarala, nisam bila veštica, sve sam mirno progutala. Štoš. Ponekad je tome tako. Ljudi su ludi. Mahniti. Zaboravili su neke osnove ponašanja. Zaboravili na uljudnost. Na ljubaznost. Na to da su tamo zbog pacijenta a ne obratno. No stoički sam pretrpila deračine i vikanja. Tuđa nezadovoljstva. Tuđi umor. Tuđu nekulturu. Tuđu sirovost. Tuđu primitivnost. Samo sam jednom pukla. Rasplakala se. I rekla "ne želim vam zlo. Ali vam želim da jednom doživite ovo što ja doživljavam sada. Samo da vidite kako je to kad si bespomoćan i ovisan o drugima a drugi te odbace i odbiju". Suza je bilo dosta , trebalo mi. Sestra me je gledala a onda (ipak) rekla "oprosti Levant, molim te oprosti". Što je bilo lijepo od nje. No do toga nije bilo trebalo doći. Najteže je, ali baš najteže u procesu liječenja biti bez ljubaznosti. Sve ostalo pretrpiš. I bol. I neugodu. I javnu ustanovu. I druge pacijente. I stalni osjećaj napetosti. I prateći osjećaj straha. I osjećaj nesigurnosti. Sve pretrpiš nekako ali kad si bez tuđeg osmjeha , bez tuđeg suosjećanja onda ti bude teško. Jako teško. U Javnoj Ustanovi sam si ko pas. Ranjiv. Nikoga i ničega bliskoga nemaš uza sebe. Oslonjen si na sebe i svoje snage. To te već jako troši, da ne kažem da terapija iscrpi. I tada tako silno želiš da ti se netko samo malo nasmiješi. Da te netko primijeti. Da ti kaže neku lijepu riječ. Da netko samo malo, ali stvarno samo malo bude ljubazan prema tebi. Da te dodirne. Da ti stavi ruku na rame. Patiš za time. A toga ovaj tjedan nije bilo. Samo ozbiljna lica. Samo zaokupljenost sobom. I svojim poslom. Ponekad pomislim "ali Vaš posao smo mi. Vi ste ovdje radi nas, nismo mi radi vas" (ponekad se čini da je baš tako, da smo mi pacijenti ovdje radi njih) . No kad bih to i rekla na glas mislim da se ne bi shvatilo. Zato šutim. Za sada. Nemam više snage "odgajati" ljude. Ukazivati ..... Eto tak. Idući će tjedan nadam se biti bolji. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv